Ja sam bio
tvoj dječji junak.

Petar Pan,
i Čarobni
Duh iz Boce.

Tvoj mistični Guru,
iz prošlih života.

I Pjesnik iz predgrađa
sa Svemirom u očima.

I što je sada
od svega ostalo?

Kao Voćka Poslije Kiše,
bez Priče,
i vjere u nju,
mi smo samo dvije
međusobno strane
mase mesa i misli.

Bez Iluzije, Bajke,
mi smo samo dvije sive
krtice u sjeni
željne Svjetla.

Dva smrtna,
svakodnevna tijela
žedna nedostupne im
Vječnosti.

Vječnosti,
koju nam je dano omirisati,
kao kakvu nevidljivu Ružu,
jedino kroz okrutnu prolaznost
Sadašnjeg Trenutka.

I zato dopusti,
da osjetim vlagu
tvojih toplih suza
na svome obrazu.

Dopusti,
da miris tvoje kose i znoja
ispuni moje
začepljene nosnice,
poput lavora
punih kiše.

I ugrizi me,
za uho i dušu,
poput zmije,
da znam da postojiš,
i da sam još živ.

Poput jabuke
pune
crvi krivnje
koju je Eva ukrala
škrtim čuvarima Raja.

Dopusti,
da me tvoje ruke grle, i dave,
poput kopriva
što prekriše
nadgrobne spomenike
mrtvih pjesnika.

Poput blata na cipeli
i prašine na kipu Buddhe
koji je umro,
i potom oživio,
u jednom jedinom
susretu naših usana.