Svakoga dana umirem
i budim se
u nekoj novoj dimenziji.

Na pomičnoj pozornici
koja se stalno mijenja.

Gdje glumci dolaze i odlaze.
Publika se danas veseli,
a sutra ljuti
na jedne te iste
likove i slike.

Je li sunce danas ljubičasto?
Ili možda sivo?

Jučer sam znao koga glumiti pred tobom.
I kako.
Danas?
Nemam tlo pod nogama.

Svake noći kada zaspim
dio mene umire
i budi se u nekom čudnom svijetu
nepodnošljive buke
i stranih, nepoznatih lica
u kojem sve teže pronalazim tebe.

I sebe.