Nekad je Bog
bio darežljiv,
široke ruke.

Pružao mi je prilike,
podršku,
ili utjehu…
simpatiju,
ljubav,
nadu,
vrijeme,
pažnju,
pa i novac
kroz neke od vas.

Prijatelje.
Mišljah.

I onda je sve to prestalo,
i nestalo.
Odjednom.

Bez velikog nekog,
postojanog razloga,
rekao bih,
kao što se i pojavilo.

Upitnici ostaše visjeti u zraku…
ali bez odgovora.

Tabula rasa.
Prazna ploča,
bez crte i slova.

I zašto ste me uopće nekada,
braćo i sestre,
htjeli čuti,
sresti me,
vidjeti,
sa mnom bilo što dijeliti?
Od mene išta primiti?
Možda osjećaje, ideje, priče?
Sate, minute?
Koji savjet, informaciju, ili osmijeh?
Iskustvo?
Ne znam.

I zašto se to baš toliko promijenilo,
i okrenulo naopačke?

Znam još manje.

Možda ste zaključili
da nisam za vas sanitaran,
ili da sam naprosto nepotraban
teret
na vašoj novoj trajektoriji
koja je otpočela onog trena
kad je vaše tijelo ili um
krenulo negdje drugdje.

Ka novom cilju.

I tako mislim…
Mi možda neke stvari ili osobe ne želimo zaboraviti.
Napustiti.
Mentalno.
Ne želimo im smetati,
ne tražimo njihov novac,
nemoguće usluge,
a ni previše vremena.

Samo ponekad da ih čujemo,
ili vidimo.
Jer smo zahvalni za sve ono vrijedno
što su jednom donijele u naš život.
Ništa više,
i ništa složeno, ili teško.

U tom smislu,
ih želimo zadržati.

Dok ne shvatimo da nemamo više izbora.
Jer su te iste stvari i te iste osobe
već možda davno, i bez imalo poteškoća,
napustile nas.

Iza svojih leđa,
negdje u šumi.

I nije ih briga
uživamo li sad u šumskim jagodama,
ili nas možda boli želudac
od otrovnih gljiva.

Ili naprosto,
od njihove hladnoće
i indiferencije
prema nama.